Resident Evil (2002.)

Resident Evil Milla Jovovich michelle RodriguezZemlja: Francuska, Njemačka, Velika Britanija
Trajanje: 100 minuta
Režija: Paul W. S. Anderson
Glume: Milla Jovovich, Michelle Rodriguez, James Purefoy

Ni dan – danas ne mogu se točno sjetiti radnje filma Resident Evil. Sjećam se ultranabrijanog tekno soundtracka, ženski kako skakuću naokolo, ukomiranih zombolikih ljudi i sluzavog čudovišta koje ih je htjelo pojesti. U biti, isti efekt bi vjerojatno dobio da sam otišao na tekno – rok party i tamo jeo drogu. Budućnost će pokazati kaj je od toga zdravije.

O čemu se radi?

Sjećam se da radnja započinje tak da u golemom podzemnom laboratoriumu imenom Košnica neko napravi nešto da oslobodi nekakav virus i onda se aktivira nekakav sustav koji zatvori sve izlaze iz laboratoriuma a sve prisutne pobije bojnim otrovom.

“Hooooooooo-kej.” Kažem ja pred TVom.

Mislim, ak je taj virus TAK gadan da dizajner sigurnosnog sustava radije ubija 500injak zaposlenih nego da im pomogne, zašto jednostavno ne uništi laboratorium exsplozivom? Zakaj mu je tak bitno da ostane čitav? Vjerojatno zato da, kad jednom počiste pola tisuće ljudskih tijela, izventiliraju nervne bojne otrove i steriliziraju laboratorium od smrtonosnog virusa, mogu započet reklamnu kampanju kojom zovu narednih 500 ljudi da dođu raditi tam za korporaciju nakon što su prethodni zaposlenici zabunom otišli u zemlju Meda, Mlijeka i Svega Što je Slatko.

A ovo je tek prvih 15 minuta filma.

Uglavnom, specijalne snage Korporacije Kišobran dobiju zadatak provalit u Košnicu da onesposobe Crvenu kraljicu – sigurnosni AI sustav Košnice. Obratite pažnju na broj nasumičnih riječi sa velkim početnim slovom. U loše napisanim SF filmovima ćete često vidjeti: The Quickening, The Shield, Senior Partners, Košnica, Kišobran. Pri tome što je riječ debilnija sama po sebi, to kao više zvuči prijeteće i tajanstveno. Mislim, kaj vas ne prođu trnci kad čujete naziv “Korporacija Kišobran”?

Ne? Zapravo, niti mene.

Specijalci putem nailaze na Millu Jovovich (to je dobro) i njenog muža (to je loše). Nakon što uđu u Košnicu, otkriju da je virus ljudska tijela – koja je dizajner sigurnosnog sustava dao ubit na tak fino uredan način – odlučio pretvorit u zombije koji sada samo žele izać van, te zarazit i/ili požderat čovječanstvo! Da užas bude veći, u tome im pomažu loše animirane stop-motion lutke! Oh, the horror! THE HORROR!

Dodatni dokaz genija dizajnera sigurnosnog AI-a je u samoj Crvenoj kraljici: taj superkompjuter za korisničko sučelje ima hologram 12 – godišnje djevojčice sa engleskim naglaskom koja izgleda ko da je cijela upravo umočena u krv. U prolazu, jedan od likova spomene da ju je dizajner Crvene kraljice modelirao prema svojoj kćeri. Ta izjava, u kombinaciji sa tipovom idejom rješavanja zaraze iperitom, daje sliku obiteljskog života koja je meni jezivija od ičega u Resident Evil.

Resident Evil je tak dobar horor da sam zaspao od dosade. Klaustrofobija podzemnog supermodernog laboratorija je ostala neiskorištena. Šteta, jer moglo se tu napravit JAKO dobar horor atmosfere. Resident Evil je mogao biti ko kanadski horor The Cube al sa kung – fuom, ultranabrijanim tekno soundtrackom i Michelle Rodriguez. Da, Michelle Rodriguez, Onom Drugom Ženskom Koja Glumi u Filmu a koja, za razliku od Mile, fakat i izgleda ko netko ko može kickat assove zombijima, što je totalno *super*.

Michelle Rodriguez - Resident Evil
Želite li da vas od zombija štiti manekenka ili ova ženska?

Na koncu, kod Resident Evila me nisu razočarale niti rupe u radnji niti nedostatak karakterizacije. S obzirom da je Resident Evil baziran na akcionoj kompjuterskoj igrici, ako vas takve stvari u njemu iznenade, onda ste fakat u krivoj kino dvorani. Ne, ono kaj je mene posebno iznerviralo u filmu su dvije stvari:

1)Grozni specijalni efekti – ovakvim filmovima su oni kruh i voda. U Resident Evil su uglavnom bezvezni. Ko dodatnu ironiju ističem da su sva čudovišta u ovom ekranizaciji *kompjuterske* igre napravljeni stop – motion animacijom.

2)Totalni nedostatak humora, naročito metahumora što ne bi bio bed da Resident Evil ima imalo pameti u sebi. Onak, Specijalci susretnu tipa koji izgleda, smrdi i ponaša se ko mrtvo tijelo sam kaj ovaj puzi prema njima. Ja se pred TVom počnem ogledati po sobi da vidim da di sjedi Romero u redateljskom stolcu. A kaj vele likovi? “Ovi ljudi su… živi. Ali su i… mrtvi. Zapravo, skoro bih rekao ko da su kao nekakvi…štotijaznam…. “ži – vi mrtva – ci”.” U jednom trenutku čak netko kaže:
Netko: “Kaj ne kužite! Krv im je zgrušana ko da su mrtvi! I… ne reagiraju na pogotke ko da su mrtvi! I smrde ko da su mrtvi. Oni su…. Oni su…”
Ja : “Ajd fala BOGU!”
Netko: “… svi bili zaposlenici ovdje!!!!!”
Ja : “…..”

Čini se da ko nepisano pravilo filmskih svemira da u istom svemiru mogu postojati samo ILI proizvodi o nekom monsteru ILI sami monsteri. Kao što u Star Wars svemiru nema SF-a, tako ili imate zombije na Zemlji ili imate filmove o zombijima na Zemlji. Što je zbilja čudno jer, recimo, da ja živim u svijetu sa vampirima, stalno bi radio filmove o sexy vampiricama poput Kate Beckinsale u  Underworld.

Kao rezultat tog meta – propusta, nitko u filmu nijedanput ne veli iz vica “BRAAAAAINS! BRAAAAAINS!!!”. No, nikome od ovih specijalnih Specijalca također ne padne na pamet uzeti vatrogasnu sjekiru i njima komadat žive mrtvace jer, hej, male olovne kuglice ispucane brzinom zvuka očito nemaju efekta. Kada se pak netko od članova ekipe za kojeg su mislili da je mrtav digne s poda i počne puzati prema njima iako ima mesarski nož u ledjima, nitko ne kaže “Hej, to možda više nije Mirko iz Barake Pet Be nego je sad čudovište!” Nitko od likova nije nikad pogledao nijedan loš horror i upravo to je razlog zašto svi likovi (redom glumački anonimci ) pokrepaju osim Mile Jovović. Kaj, spojler? Ajde, ko da niste to niti očekivali!

Resident Evil me je natjerao na razmišljanje, ali ne namjerom autora koji su se vjerojatno na premijeri unaprijed ispričali svim gledateljima za bilo koji slučaj mentalnog angažmana stanica mozga od strane njihova filma. Ne, nego sam razmišljao kako su nam filmovi o zlim korporacijama koje se smatraju iznad zakona i pravde; filmovi o ubojitim umjetnim virusima pobjeglim iz laboratorija i filmovi o gotovo natprirodnim užasima uzrokovanih ljudskom glupošcu i pohlepom ne samo normalni dio stvarnosti nego već i totalni kliše. Mislim, ja sam gledao film koji bi prestravio bilo koji osobu sa početka prošlog stoljeća, a moja reakcija je bila ovaj sarkastični post. U kakvom mi to svijetu živimo da su nam takve stvari postale smiješne i dosadne?

Naravnoučenije

Biti geek očito ima svojih prednosti. Kad se ja nađem u podzemnom laboratoriju punom zombija, ja ću znat kak se treba borit a vi propadnite u neznanju. Također, kad će mi trebati AI sigurnosni sustav, neću za to zapošljavati sociopatske masovne ubojice patološki fiksirane na svoje kćeri, krv i iperit.

(Originalno postano 27.10.2004.)

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.