Paranoidne preporuke

Svi volimo dobru teoriju zavjere, dok god ne krenemo vjerovati u nju. Voli ih i Hollywood pa eto nama nekih filmova koji, na ovaj ili onaj način tematiziraju strah od Drugih, Drugačijih i Onih Koji Se Kriju Među Nama.

Tripods - The War of the Worlds

The War of the Worlds (1953.) – ekranizacija Wellsovog romana u produkciji Georgea Pala, koji je kasnije snimio i meni odlični The Time Machine kao i ne-tako-odlični Doc Savage, Man of Bronze. Wells, genije kakav je bio, svojim je jednim romanom smislio čitav holivudski podžanr Vanzemaljske invazije.

U SAD-u 1950ih, s jedne strane imate strah od petokolonaša a s druge strah od Bombe. The War of the Worlds prikazuje Treći svjetski rat s tim da neprijatelj ovdje demokratski lupa i lijeve i desne i bogate i siromašne. Za razliku od mnogih kasnijih filmova istog tipa, od samog početka otpor Marsovcima je iznenađujuće međunarodan. Također, američka vojska ne uspije riješiti problem atomskom bombom kaj je inače falabogu čekić za svaki čavao u ovakvim starim SF filmovima.

Iako zastarjeli, specijalni efekti mi izgledaju simpatično, ako već ne dobro. Vrijedi spomenut rukom naslikane pejzaže planeta, makete krajolika i dizajn marsovskih naprava – koje redom odražavaju izgled samih Marsovaca.

Priča također obiluje simpa detaljima, poput lokalnog gradonačelnika koji pad prvog marsovskog broda vidi kao potencijalni izvor zarade. “Mogli bi postaviti stolove oko njega” kaže mu jedan tip. “Glupane!” – odgovara ovaj – “Onda će turisti donijeti svoju hranu umjesto da je kupe od nas!” Kasnije ga Marsovci ubiju. It’s funny ’cause it’s true.

No, najdraži dio mi je bila stara baba-kolporterka koja izdosađeno sjedi na pločniku pletući šal i izvukuje novinske naslove “MARSOVCI NAPALI ZEMLJU! UNIŠTAVAJU SVE PRED SOBOM!”.

Carolyn Jones i King Donovan -Invasion of the Body Snatchers (1956)

Invasion of the Body Snatchers (1956.) – prva (Od ukupno četiri!) ekranizacija SF romana Jacka Finneya o vanzemaljskim doppelgängerima koji polako ali sigurno preuzimaju sve stanovnike kalifornijskog gradića Santa Mire.

Režiser Don “Dirty Harry” Siegel snimio je ovaj film polovicom 1950ih i, kao i u mnogima iz tog perioda, gluma oscilira između melodramatične i ukočene. No, čak i tak film ima vrlina. Scena u kojem glavni likovi pronađu divovske mahune u stakleniku jednog od njih je iznenađujuće efektna, čak i uz zastarjele specijalne efekte (mjehurići sapunice umjesto ljige).

No, ono što je zbilja lukafo u filmu je da priči vanzemaljci uopće ne trebaju. Jednom kad skužite da bilo ko od statista na ulici može biti zla komunj- ovaj, svemirac, paranoja se stvara sama od sebe. Dobroćudni serviser na benzinskoj, simpatični bucmasti policajac, stara bakica… Bilo ko od njih može biti neprijatelj.

Hepi end je blijed i dozlaboga nategnut a umjesto njega, puno ću se dulje sjećati scene gdje glavni junak, polulud i raščupan, trči između automobila na autoputu vrišteći vozačima kako su Oni posvuda oko nas.

Manchurian Candidate

The Manchurian Candidate (1962.) – iako star skoro pol stoljeća, The Manchurian Candidate Johna Frankheimera grize i danas. Slično kao i Dr. Strangelove, ovaj triler tematizira strahove svog vremena ali se istodobno i sprdava s njima. Priča je čisti kaos ispiranja mozga, zlih azijatskih komunjara i bizantinskih intriga koje zvuče tim više prijeteće što ih manje razumijete.

Pogledajte samo temeljnu premisu filma: grupa američkih vojnika u Koreji 1952. poginula bi u zasjedi da ih jedan od suboraca nije spasio. No, nakon povratka u Ameriku, zapovjednik odreda počinje patiti od noćnih mora kroz koje otkriva istinu: sve vojnike su oteli kineski komunisti, isprali im mozgove a “heroja” pretvorili u poslušnog ubojicu.

Likovi filma su… fascinantni. Zapovjednika voda glumi Frank Sinatra koji je dovoljno dobar da sam do kraja filma zaboravio da na ekranu gledam Zvijezdu. Lažni heroj je epski nestabilan – rastrzan između vlastite arogancije, hipnotičkog kondicioniranja i svijesti o vlastitom ludilu. Njegov očuh senator je pijanac i budala koji gradi političku karijeru širenjem antikomunističke histerije. A njegova majka je čudovište incestuozno vezano uz svog sina kojeg koristi kao pukog pijuna u svojim ambicijama.

Na koncu, da spomenem i par scena. Napeto finale u kojem ubojica montira snajper kojim će asasinirati političara je bezbroj puta imitirano u drugim filmovima. No, nemoguće je kopirati scenu noćne more u kojoj Sinatra otkriva što mu se zapravo dogodilo u Mandžuriji a koja istodobno pokazuje što se zbilja dogodilo – vojnika koji bez da i trepne ubija svoje suborce – ali i psihodeličnu fantaziju koja mu je hipnozom usađena u glavu – da se nalazi na cvjećarskoj konvenciji starih bakica.

Donald Sutherland - Invasion of the Body Snatchers (1978)

Invasion of the Body Snatchers (1978.) – remake filma iz 1956. koji radnju iz malog gradića seli u San Francisco 20ak godina kasnije. Donald Sutherland je picajzlasti vladin činovnik čija cura otkriva sveopću zavjeru svemirskih stvorenja da zamjene stvarne ljude klonovima iz golemih mahuna.

OK, zvuči glupo, ali, kao i u originalnom filmu, ni ovdje poanta nije u bićima koliko u efektu koji imaju na likove. Redatelj Phillip Kaufman od samog početka detaljima stvara osjećaj paranoje: zašto čovjek u ministarstvu bulji kroz staklo u glavne likove? Zašto onaj tip na ulici panično trči? Što to točno odvoze svi ti crveni smetlarski kamioni? Da li mi se to samo čini ili tijekom filma zvuk sirena postaje sve češći? I najstrašnije, Robert Duvall kao katolički svećenik sa dječjeg igrališta.

Osim standardno dobrog Sutherlanda, moram spomenuti Jeffa Goldbluma kao sebičnog i isfrustriranog neuspjelog pisca čija prekrasna (al ne baš bistra) cura Veronica Cartwright uspijeva povezati teorije o tijelokradicama sa Von Dänikenovim teorijama o svemircima. Leonard Nimoy je pak odličan kao ljigavi egoistični guru prepun praznih psiho fraza čija popularnost nije posustala ni do danas. No, najljepši detalj filmu je posveta originalu i sceni kada Kevin McCarthy panično trči po prometnoj cesti. Pa, pogodite na kog Sutherland i njegova frendica nalete u vožnji?

John Carpenter's The Thing

The Thing (1982.) – znanstvenici na Antarktici pronalaze cucka – jedinog preživjelog iz obližnje baze. Nažalost, cucak je ultimativni tijeložder – elijensko čudovište koje uči imitirati druge oblike života nakon što ih pojede.

U svom remakeu SF horora iz 1950ih, John Carpenter uzima njegovu ideju i izokreće ju naopačke: dok u originalu pozitivci pobjeđuju vanzemaljsko čudovište timskim radom, ovdje se vrlo brzo rađa međusobno nepovjerenje. Neprijatelj nije tamo vani, nego je već ovdje među nama. Klaustrofobična i izolirana baza to još samo više potiče. The Thing možda i nije neka velika mudrost ali je efektan horor, tim više što mu je temeljna ideja toliko jednostavna.

Naravno, horor je dobar samo onolko kolko i čudovište a monster u The Thing je apsolutno oduran. Ne samo da može poprimiti izgled svakog kog apsorbira nego je i užasno žilav: ma kolko ga sjeckali na komade, svaki dio se regenerira i nastavlja funkcionirati neovisno o ostatku. No, najgori dio je, po meni, činjenica da ta… stvar može pilotirat, popravljati i gradit svemirske brodove. Ideja da tamo vani možda postoji čitava civilizacija takvih čudnovišća je… uznemirujuća.

they-live-2

They Live (1988.) – hrvač Roddy Piper u ulozi života. Fizikalac Nada pronađe par sunčanih naočala. Stavivši ih na nos, otkriva da se među običnim ljudima nevidljivi šeću čudovišni buljooki elijeni koji subliminalnim porukama drže Ameriku u pokornosti. Kafka bi iz ovog napravio tragičnu alegoriju. Carpenter svom heroju daje pumpericu i pošalje ga u prvu banku ubijat vanzemaljce.

They Live je negdje između satire, akcijskog filma i čiste sprdačine – što je možda i najveća mana s obzirom da ni u jednom trenutku nisam siguran dal uzet film za zbilja ili ne. No, dok se svi smijemo Piperovoj drvenoj glumi i Najdosadnijoj tučnjavi u povijesti filma, it’s a nervous sort of laughter.

Dvije scene u They Live su vrijedne pamćenja. U prvoj, Nada po prvi put vidi svoj svijet u svoj njegovoj sjebanosti: divovski plakati sa orvelijanskim sloganima, psionički odašiljači na semaforima i robotske špijunske sonde koje zvrdnaju naokolo. Crno-bijeli ton čitavu scenu pretvara iz poluozbiljnog vica u noćnu moru svakog paranoika.

Jednako nadrealna je i scena gdje se Nada i njegov Frend teleportiraju u podzemlje ispod Los Angelesa, gdje, u razmaku od par sto metara vide elijensku vojarnu, TV studio, kozmodrom i golemu svečanu dvoranu gdje elijeni i njihovi ljudski kvislinzi slave vladavinu nad svijetom. To je koncept kojeg se ne bi posramio ni Kafka koji je u “Procesu” tavanu svake praške zgrade poklonio tajnu sudnicu gdje se vode bezbrojni procesi.

(Originalno postano 24.02.2008.)

 

Tagged , , . Bookmark the permalink.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*