John Carter (2012.)

Zemlja: SAD
Trajanje: 132 minute
Režija: Andrew Stanton
Glume: Taylor Kitsch, Lynn Collins, Samantha Morton, Polly Walker, Mark Strong, Ciarán Hinds, Dominic West, James Purefoy, Willem Dafoe, Bryan Cranston

Edgar Rice Burroughs danas je najpoznatiji kao autor Tarzana. No, roman s kojim se proslavio 1911. bio je mješavina SF-a i epske fantastike o pustolovinama Konfederacijskog oficira Johna Cartera koji se nakon Američkog građanskog rata Deus Ex Machinom teleportira na Mars gdje ne umre od pomanjkanja kisika nego ubija elijenske barbare i spašava svemirske princeze. Iako je Burroughsov roman pradeda filmova poput Dune, Avatar i Flash Gordon prošlo je sto godina prije njegove prve ekranizacije. Producenti su pritom bili toliko sigurni u uspjeh filma da su mu dvaput mijenjali naziv u strahu da ne otjeraju publiku. Prvo se trebao zvati Princess of Mars ali su se prepali da će klinci mislit kako je to film za žene. Onda su ga nazvali John Carter of Mars ali ih je postalo strah da žene neće htjet gledat SF. Na koncu ova spektakularna pustolovina ima spektakularan naslov… John Carter.

Inače, naziv romana je John Carter and the Princess of Mars.

Ako autori John Carter imaju tako nisko mišljenje o svom filmu, zašto bi ja, obični gledatelj, imao veća očekivanja? Tim više što John Carter ipak jest standardni holivudski blockbuster: preduga i preskupa ekranizacija trivijalne priče koja istodobno želi biti i obiteljska zabava i privući publiku nasiljem i seksom napravljena u 3D-u čiji je glavni specijalni efekt 10 kuna skuplja karta. Čitao sam i Burroughsov roman u kojem je Carter heroj bez straha i mane koji kroz priču prolazi kao klinac pucačinu sa ukucanim cheatovima. Žene su nesposobne, domoroci okrutni a svima njima treba veliki bijeli Amerikanac da ih poduči vrlinama poput hrabrosti ili zdravog razuma. Imao sam hrpe razloga očekivat da će film biti sranje.

I onda mi je – naravno – bio baš dobar.

John Carter se događa na Marsu čiji stanovnici grade golemu mrežu kanala kako bi sa polova doveli vodu do pustinjskog ekvatora. To je svijet koji je odavno tehnološki nadmašio Zemlju no koji polako umire u globalnoj ekološkoj katastrofi. I tu sad dolazi totalni outsider koji svojom snalažljivošću i sposobnostima preokrene povijest, porazi megalomanskog negativca i osvoji srce prekrasne, pametne i hrabre ženske koja vuče na Megan Fox ali ima više od jednog izraza lica. I onda budu eksplozije i monsteri i sve skupa je Konan u svemiru ali humanije i duhovitije.

CGI monster i Taylor Kitsch - John Carter

Pritom heroj nije uvijek bio u pravu, princeza nije uvijek bila u nevolji a glupi elijenski domoroci iz romana su možda najbolji likovi filma. Općenito, činilo mi se da većina likova svojim ponašanjem ide dalje od standardnog blockbusterskog poziranja u stvari koje bi normalni ljudi govorili i radili u njihovoj poziciji. Mislim da je stručni izraz za to “karakterizacija” ali ne želim koristit takve prostačke riječi na ovom blogu.  “K” stvari ima taman dovoljno da mi likove učini simpatičnima i da John Carter bude zabavan čak i kad nema megalomanskih CGI vizija.  Isto tako,  zbilja nisam očekivao da će mi John Carter biti duhovit i to na “smijem-se-sa-njim-a-ne-njemu” način. Humor mi je u ovakvom filmu užasno važan jer samo kroz njega moja smežurana cinična duša može mirne savjesti uživat u trash SF pustolovini. Naravno, tek sad sam otkrio da je redatelj i scenarist filma radio Wall-E i Finding Nemo.  Iako John Carter nije toliko dobar, ovo je taman tip podatka koji bi me dodatno nabrijao za gledanje.  Marketing za ovaj film mi je apsolutno neshvatljiv.

Kako to obično bude, sporedne likove glume apsurdno kul glumci koje možete propustit ako trepnete tijekom filma.  No, ajde, barem ih se koristi sukladno likovima po kojima ih znam pa takoBryan Cranston ima humorističku scenu, Ciarán Hinds je svemirski Cezar a James Purefoy je i ovdje bahati seronja.

John Carter mi je bio puno simpatičniji nego što sam očekivao. Film je čisti guilty pleasure: filmska verzija jedenja napolitanki u krevetu gdje znaš da će ti plahta bit puna mrva al svejedno nemreš odolit.  Za razliku od mnogih drugih filmskih napolitanki koje sam gledao, ova barem nije bila gnjecava i preslatka. Daleko je ovo od Raiders of the Lost Ark ali da mi je film bio zabavan, bio je. U doba kad blockbustere dizajniraju holivudski komiteti i službe za marketing to je već postalo postignuće.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.