Invaders From Mars (1953.)

Zemlja: SAD
Trajanje: 77 minuta
Režija: William Cameron Menzies
Glume: Jimmy Hunt, Helena Carter, Arthur Franz, Morris Ankrum

Postoje dobri filmovi, loši filmovi i filmovi toliko-loši-da-su-dobri. Invaders From Mars nije nijedna od tih kategorija. To je jedan poprilično loš SF film koji svejedno poštujem jer usprkos jeftinoj produkciji izgleda iznenađujuće impresivno. Razlog tome je redatelj William Cameron Menzies koji je desetljećima radio scenograf  na filmovima poput Gone With the Wind i koji je za svoj rad osvojio dva Oskara. Invaders From Mars bio valjda prvi američki SF film iz 1950ih koji sam ikad pogledao. Gledao sam ga sinhroniziranog na njemački na satelitskom kanalu ProSieben tako da nisam shvatio ni riječi no usprkos tome – ili upravo zato – mi se usjekao u pamćenje svojom nadrealnom atmosferom.

Invaders From Mars je još jedna priča o invaziji komuni- vanzemaljaca na američku idilu – baš kao i Earth vs. the Flying Saucers ili daleko moderniji a opet jednako glup Battleship – i herojskom vojno-industrijskom kompleksu koji ih pobijedi. No, ovdje je čitav film ispričan iz perspektive 12-godišnjeg klinca.

Jedne mračne i olujne noći mali Tommy ugleda leteći tanjur kako se spušta iza obližnjeg brda. Njegov otac, inženjer u obližnjoj vojnoj bazi, ode provjeriti ima li iza brda ičeg sumnjivog… i nestane. Majka pozove policiju, no otac se ujutro vrati kući ali sad je nadrkani nasilnik. On odalami malog Bobbya pred majkom koja se – u najboljoj maniri supruge iz 1950ih – pretvara da nije vidjela ništa. I otac i policajci koji kasnije navrate u kuću imaju jednake neobične ožiljke na vratu. Smrdi na tjelokradice!

Genijalnost filma je u tome što je glavni junak dijete što znači da niti mu itko vjeruje niti on sam može išta napraviti. Nakon što pobjegne iz svog doma, mali Jimmy očajno trči po šarenom i umjetnom američkom predgrađu dok ne stigne u policijsku stanicu koja je više nalik predvorju ludnice.

Specijalne efekte obično shvaćamo kao pokušaj da se nemoguće učini bar prividno stvarnim. Invaders From Mars radi upravo suprotno. Policijska je stanica beživotna i prazna. Zidovi su previsoki a hodnici i vrata preuski. Ali umjesto da nas izbaci iz filma, ovakva scenografija tjera čovjeka da zamišlja svakakve užasne mogućnosti. Brdo iza kojeg sleti leteći tanjur je još bolji primjer toga:

Nema ničeg realističnog u kulisi olujnog neba, neprirodno bijeloj stazi ili umjetnom golom drveću. I baš zato, svaki put kad se neki naivni lik uputi uzbrdo, čovjek misli kako bi iza brda moglo iskočiti bilo što. BILO ŠTO!

Srećom, malog Johnnya iz zatvora spasi zgodna medicinska sestra i odvede ga do našeg starog znanca…

Profesor Nekavrst totalno povjeruje malom Terryu i krene objašnjavati njemu i Sestri kako na Marsu postoji život:

Medicinska Sestra: “Ali ta se teorija ne može dokazati.”
Profesor Nekavrst: “Ne može se niti opovrgnuti. Primjerice, možeš li ti opovrgnuti da su Marsovci razvili rasu sintetičkih ljudi kako bi se spasili od izumiranja?”
Mali Jacky: “Sintetičkih ljudi?”
Profesor Nekavrst: “Teorija ih zove ‘moo-tants’.”
Medicinska Sestra: “Moo-tants?”

Profesor nadalje postulira kako su vanzemaljci očito doputovali na Zemlju kako bi sabotirali raketnu tehnologiju u vojnoj bazi.

Ali profesore, kako se leteći tanjur zakopao ispod zemlje bez da itko vidi gdje je?

Profesor Nekavrst: “Pa, ako imaju neku vrst zrake…”
Mali Danny: “Kao X zrake?”
Ja: “Mali, nemoj ga ohrabrivat!”
Profesor Nekavrst: “Da! Nekakvu radioaktivnu zraku koja može… projest svoj put ispod tla.”

Ali kako objasniti neobično ponašanje petokolonaša? Medicinska Sestra autopsijom jednog od njih otkrije neobični predmet spojen na njegov mozak:

Vojnik: “Čini se da je to neka vrst kristala pričvršćena na nešto što izgleda kao komadić platine.”
Ja: “Ne sad i ti! Neeeeeeee!”
Vojnik: “Mislim da se spajanjem ovog malenog uređaja na mozak stvara neka vrst kontrole. Mi smo tako visokofrekventnim oscilacijama natjerali bijele miševe da slijede usmjerene impulse.”
Ja: “Ma jel’da?!”

Film kulminira spektakularnim arhivskim snimkama utovara tenkova u vlakove nakon čega se vojska spusti u leteći tanjur gdje se sukobe sa strašnim moo-tantima i njihovim marsovskim gospodarom.

Da, znam, izgledaju presmiješno. A opet, totalno su mi zakon u toj praznoj metalnoj prostoriji i sa tim bolesno bljedim zelenkastim svijetlom. Još jedan zgodan detalj: čitavo vrijeme u filmu Marsovci ne ispuste ni zvuka, čak niti kad vojnici pucaju u njih. Zašto? Zato jer su telepati i glasovi im ne trebaju. Jednostavno ali vrlo efektno.

S jedne strane, malo mi je žao što sam vam sada prepričao dobar dio Invaders From Mars. S druge strane, ovo nije film koji se gleda zbog priče (koja je u najboljem slučaju prosječna) niti zbog ne znam kakve glume (koja je ubi bože). Invaders From Mars je film koji vrijedi pogledati zbog svog izgleda i zbog vrlo efektne atmosfere u kojoj se briše granica između stvarnosti i noćne more. Postoji hrpa filmova koje sam pogledao jednom i požalio gubitak vremena. Invaders From Mars sam pogledao triput i ne garantiram da ga neću opet pogledati.

Ukratko, shvatite ovu recenziju kao… neku vrst preporuke.

Tagged , , , , . Bookmark the permalink.

One Response to Invaders From Mars (1953.)

  1. Kierlan says:

    Jel’ se to meni čini li prvi puta preporučaš jedan takav uradak? 😀

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*