Istraživanje ruda i gubljenje vremena: što sam gledao 2014.

Prosinac je vrijeme kad internet portali objavljuju kojekakve liste najboljeg i najgoreg u protekloj godini. Kud i Turci tud i mali Mujo pa ću iskoristiti zadnji ponedjeljak u godini kako bi vam u jednom Ogromnom! postu nahvalio desetak novih naslova koji su mi u 2014. godini privukli pažnju humorom, temom ili stilom.

Svaki od ovih sedam filmova i tri serije su tu jer sam ih preporučio nekom u svom društvu. Opisat ću ove naslove kako bi to radio uživo – kroz svoje dojmove i bez neke pretjerane analize. Pritom sam namjerno složio abecedni popis a ne top listu jer filmovi nisu teletina da ih vagam.

Edge of Tomorrow

Edge of Tomorrow – premalo ljudi je pogledalo ovaj film jer su očekivali još jedan akcijski SF sa Tom Cruiseom. No iako ima hrpu akcije, Edge of Tomorrow je za mene prije svega crna komedija o ljigavom oficiru za propagandu koji želi preživjeti rat protiv vanzemaljaca. Svaki put kad pogine, on se probudi prethodno jutro. Trenirajući sa seksi veterankom (Emily Blunt) oficir postaje ratnik beskonačnim prolaženjem istog dana. Film se bazira na mangi All You Need is Kill inspirirane između ostalih i sa frustrirajućim prelaženjem teških kompjuterskih igara. Edge of Tomorrow je jedini film ovdje kojeg sam recenzirao odmah po gledanju  jer koliko često gledam crnu komediju za gamere maskiranu u SF blockbuster?

The Grand Budapest Hotel

The Grand Budapest Hotel – negdje u Srednjoj Europi nekad između dva svjetska rata, tašti upravitelj luksuznog hotela naslijedi skupocjenu sliku od 90-godišnje ljubavnice. Njezina bogata obitelj nije sretna. Uslijedi zbrka, ubojstva, intrige i potjere koje kroz film postaju sve luđe i luđe.

Najveći kompliment koji mogu udijeliti ovom filmu Wesa Andersona je da me podsjetio na Alana Forda. U filmu se pojavljuje horda poznatih glumaca čiji su likovi karikature nesposobne i pokvarene gospode. No nitko od njih ne dostiže Ralpha Fiennesa kao vulgarnog upravitelja hotela kojem sofisticiranost nije samo poza već i jedino svjetlo civilizacije u mraku koji guta Europu njegovog vremena. Prijatelj je nakon gledanja komentirao kako mu je The Grand Budapest Hotel najbolji crtić 2014. godine. Moram se složiti s njim.

The Great Beauty

The Great Beauty – otkud ovdje nekakva europska art drama, i to još dobitnik Oscara za najbolji strani film?! Da pojasnim. Nekoć davno mi je prijatelj posudio Tales of the Dying Earth Jacka Vancea. Za one koji ne znaju, to je niz crnohumornih priča o dalekoj budućnosti Zemlje gdje ostaci čovječanstva gube vrijeme na trivijalnosti okruženi drevnim ruševinama. The Great Beauty je satirična drama o rimskoj društvenoj eliti koja gubi vrijeme na trivijalnosti okružena ruševinama Vječnog grada. Film prati Jepa Gambardella (Toni Servillo), ciničnog novinara kojeg smrt njegove prve ljubavi baci u debelo zakašnjelu krizu srednjih godina.

The Great Beauty se isplati pogledati zbog fantastično snimljenih rimskih ruševina i renesansnih palača. Kombinacija melankolije i satire – filmom paradiraju popovi, sponzoruše i kvazi-intelektualci – mi se pak toliko svidjela da sam potražio i druge filmove redatelja Paula Sorrentina. Bonus preporuka: njegov film Il Divo je biografska drama o talijanskom konzervativcu Giuliju Andreottiju u usporedbi s kojim su grijesi naših političara vic.

Jodorowsky's Dune

Jodorowsky’s Dune – jedini dokumentarac na ovom popisu priča o ekranizaciji Herbertovog romana koju je 1970ih planirao čileanski umjetnik Alejandro Jodorowsky. U 12-satnom filmskom epu trebali su glumiti David Carradine, Mick Jagger, Orson Welles i Salvador Dali. Setove i kostime su dizajnirali Dan O’Bannon, Jean “Moebius” Giraud i H. R. Giger. Soundtrack bi snimio Pink Floyd. Film postoji samo u hrpi bilježaka i anegdota ali čak i tako je utjecao na filmove kao što su Alien, Blade Runner, Terminator i Star Wars.

Sam Jodorowsky je dostojan filma o kom priča: karizmatični umjetnik i guru koji je, kako bi se to pučki kazalo, spaljen. Njegova je energija zarazna i nije ga teško zamisliti kako nagovara sve te ljude da mu se pridruže. Njegova bi Dina bila ili najbolji ili najgori SF film ikad. Osobno bi mogao u kinu gledati Jodorowskog kako satima prepričava svoj film i već bih bio sretan.

The Knick

The Knick – recenziranje TV serija je prilično nezahvalno: njihovo gledanje često traži puno vremena, dojmovi se mijenjaju ovisno o kvaliteti sezone a sama serija može u bilo kom trenutku biti otkazana zbog slabe gledanosti. I zato ne bi pisao o bolničkoj drami The Knick Stephena Soderbergha da mi nije bila zbilja dobra. Serija prati živote osoblja njujorške bolnice Knickerbocker 1900. godine i prikazuje svu grozotu viktorijanske medicine koju (ne) možete podnijeti. I iako se isprva činilo kako će se radnja vrtjeti oko još jednog briljantnog TV krelca – u ovom slučaju Dr. Johna Thackerya (Clive Owen) – ispala je puno više od toga.

The Knick izgleda kao da su vremenski putnici potajno snimali stvarna mjesta i ljude početkom prošlog stoljeća. To je namjerno jer Soderbergh sa veseljem čupa flaster nostalgije sa Gilded Age Amerike pokazujući njezino licemjerje, zablude i predrasude. No dok bi nas slabija serija tu potapšala po glavi jer eto kako smo mi danas liberalni, The Knick se ne boji humanizirati svoje duboko nesavršene likove. Osoblje bolnice je rasističko ali pokažu nevjerojatnu hrabrost suočeni sa ruljom spremnom na linč. Kirurzi nemaju modernu opremu i znanja ali pomiču granice medicine koristeći ono što imaju. Osim manira i mode, zapravo nema neke pretjerane razlike između nas i njih.

Penny Dreadful

Penny Dreadful – iako se tehnički zbiva u istom periodu kao i The Knick, atmosfera ne može biti drugačija. Dok je The Knick vrlo naturalistički, Penny Dreadful uživa u gotičkoj atmosferi dekadencije, grijeha i mraka u Londonu kojim šeću Dorian Gray, Mina Murray, Abraham Van Helsing i Viktor Frankenstein.

Najveći problem Penny Dreadful je priča. Radnja započinje sa natprirodnom prijetnjom ali većinu vremena posvećuje okupljanju disfunkcionalnih protagonista u improviziranu obitelj. Za sad mi to ne smeta jer su glumci fantastični, naročito Timothy Dalton kao mračni pater familias te Eva Green sa svojim patentiranim Eva Green ludilom. Gledam prvu sezonu kao nulti nastavak League of the Extraordinary Gentlemen koji prikazuje nastanak grupe viktorijanskih čudovišta koja će se boriti protiv zla. Možda sam u krivu. Kao što sam rekao: o serijama je nezahvalno pisati.

Predestination

Predestination – najbolji način za pogledati dobar film je da čovjek ništa ne zna o njemu. Iz najave mi se učinilo da je Predestination još jedna priča koja pod maskom SF-a raspravlja o Americi nakon napada na WTC jer eto kako Ethan Hawke kao tajni agent lovi bombaša koji putuje kroz vrijeme. No radnja ubrzo skreće u daleko zanimljivijem i neobičnijem smjeru. Ne želim pisati kojem jer bi bilo kakav sažetak radnje bi bio spoiler. Ukratko: dobar je film.

Gledajući kako Predestination lukafo navigira vremenskim paradoksima, zamišljao sam pretencioznog holivudskog scenarista kako smišlja priču na svom Apple Powerbooku. I tu sam bio u krivu: film je baziran na kratkoj priči Roberta Heinleina iz 1958. Napisati takvu priču danas bi bila iritantna provokacija. U Americi 1950ih… pa, nisam siguran tko se usudio objaviti tako nešto. I dok se ovako zanimljive SF priče kriju po antologijama i zbirkama, bitno da Hollywood rasteže sirotog Hobita.

Snowpiercer

Snowpiercer – jedini film čiji je plakat bio dosadan kao i onaj od Edge of Tomorrow. Šteta jer Snowpiercer ima predivno ludu premisu: nakon globalne katastrofe, ostaci čovječanstva putuju smrznutim planetom u atomskom vlaku. Jednog dana se i bogu teška sirotinja iz posljednjeg vagona digne na pobunu i krene prema lokomotivi u kojoj je misteriozni Tvorac. Probijajući se kroz vlak, široke se narodne mase ujedno probijaju kroz institucije modernog društva – tvornice, zatvore, škole – stiliziranih u željezničku kompoziciju. Njihova je svrha, kao što je to drug Marx lijepo objasnio, da očuvaju postojeću neravnopravnost klasa.

U eri McDonalds blockbustera, osvježavajuće je pogledati nepredvidljivi film prepun upečatljivih prizora: Tilda Swinton kao groteskna karikatura Margaret Thatcher, bitka sjekirama, manična školska učionica… Snowpiercer je negdje između SF satire i akcijskog filma. Njegov je redatelj Bong Joon-ho prije par godina miksao žanrove u hororu The Host koji uz priču o divovskom riječnom čudovištu sadrži obiteljsku dramu i satiru korejsko-američkih odnosa. Iako mislim da je Snowpiercer previše ciničan u svojoj alegoriji, ne mogu poreći njegov stil i čistu zabavnost.

True Detective

True Detective – do kraja druge epizode, ovu bih vam seriju opisao kao Se7en na američkom Jugu. Radnja prati detektive (Woody Harrelson i odlični Matthew McConaughey) koji skoro dva desetljeća traže serijskog ubojicu žena i djece. A onda se u drugoj epizodi spomene Carcosa a detektivi posjete crkvu Žutog kralja. Kad je ekranom zapuhao ledeni vjetar Cthulhu mitologije bio sam sretan kao da je Božić.

Iako True Detective nikad zbilja ne prijeđe u natprirodno, kozmički je užas jedan od glavnih motiva serije. Njezin je autor Nic Pizzolatto bio podjednako inspiriran piscima poput Ligottija, Lovecrafta i Chambersa kao i sa ruralnom Louisianom koju prikazuje taman kao netko tko je bio prisiljen tamo odrasti. Prva sezona True Detective je bila policijski triler koji je iznenadio ljude svojom odličnom atmosferom. Druga sezona će donijeti novu priču i likove ali se od nje možda previše očekuje.

Under the Skin

Under the Skin – Scarlett Johansson je bezimena vansvemirka koja kruži škotskim cestama i mami strance u svoj crni kombi. Potom ih odvodi u napuštenu kuću gdje se dogodi nešto što ne želim kvariti opisivanjem ali za što sam prilično siguran da nije seks.

Under the Skin je film koji ili gledate takvog kakav je ili ga ne gledate uopće. Radnja je štura a dijalozi toliko rijetki da je film gotovo apstraktan. Škotsku gledamo kroz oči stvorenja koji prvi put vidi Zemlju: najobičniji krajolici izgledaju nerealno dok muzika zvuči poput pozadinskih zvukova. Under the Skin je hipnotičko iskustvo koje vam se – da, napisat ću to – uvlači pod kožu. Ili vas naljuti nakon dvadeset minuta pa ga prestanete gledati. Tu vam ne mogu pomoći: meni je Beyond the Black Rainbow bio dobar film.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.